Kao i proteklih 28 godina, 11. veljače obilježavamo Svjetski dan bolesnika koji je utemeljen po objavi svetog oca Ivana Pavla II, a s namjerom poticanja svjesti o nužnosti primjerene skrbi o bolesnicima, poštivanja njihovih prava i empatije. Ujedno se i sve ljude potiče da promisle o vlastitim mogućnostima sudjelovanja u brizi za oboljele.
Obilježavanjem ovog dana, izražava se i zahvala na trudu i humanosti koju iskazuju svojim radom i brigom svi zdravstveni i nezdravstveni djelatnici, obitelji i zajednice koji skrbe za bolesnike.
Zdravlje se često rutinski spominje u kontekstu dobrih želja uz različite prigode bez promišljanja o njegovoj stvarnoj vrijednosti, no tek kada nas ili neku nama blisku osobu snađe bolest postajemo ga svjesni. U takvim trenucima spoznajemo i vlastitu ranjivosti, krhkost i nesigurnost, a ponekad strah i nemir. Razvija se osjećaj nemoći jer nam zdravlje ne ovisi o našim sposobnostima, vještinama i poziciji.
Bolest ima više lica. Ona ima lice svakog bolesnika i bolesnice i onih koji se osjećaju zapostavljenima, isključenima i žrtvama društvenih nepravdi, kojima se uskraćuju njihova temeljna prava. Ove godine posebno mislimo na one koji diljem svijeta pate od posljedica pandemije koronavirusa.
Trenutna pandemija razotkrila je koliko su naši zdravstveni sustavi krhki, neodgovarajući, a izašli su na vidjelo i nedostatci u skrbi za bolesnike. Starije, slabe i ranjive osobe nemaju uvijek pristup zdravstvenoj skrbi i ona nije uvijek osigurana na pravičan način. To ovisi o političkim odlukama, načinu upravljanja resursima i zalaganju onih koji su na odgovornim položajima. Ulaganje sredstava u liječenje i njegu bolesnika prioritet je povezan s temeljnim načelom da je zdravlje primarno opće dobro. U pandemiji je, istodobno, došla do izražaja predanost i prigoda da se posebna pažnja posveti bolesnicima i onima koji za njih skrbe bilo u zdravstvenim ustanovama bilo u obiteljima i zajednicama. Dan bolesnika posebice ove godine je prigoda, poziv, ali i opomena mladima i zdravima na suosjećanje sa svakim bolesnikom, pružanju pomoći, empatiji i ljubavi, koliko najviše mogu.
Koliko god se može, treba nastojati staviti se u ulogu i poziciju potrebitog te pokušati sagledati sve iz vlastite perspektive jer životnim slijedom čovjek se odjednom i iznenada zatekne u sasvim drugoj, oprečnoj ulozi.
Za zdravstvene radnike u liječenju i njezi bolesnika na putu ka njihovom ozdravljenju, presudan i ključan je relacijski vid, zahvaljujući kojem se može razvijati i imati holistički pristup pacijentu njegujući međuljudski odnos koji se temelji na povjerenju. Radi se o tome da se “sklopi pakt” između onih kojima je potrebna skrb i onih koji ih njeguju. Pakt zasnovan na uzajamnom povjerenju, poštivanju, iskrenosti i raspoloživosti tako da se nadiđu sve obrambene barijere, da se u središte stavi bolesnikovo dostojanstvo, štiti profesionalnost zdravstvenih djelatnika i održi dobar odnos s obiteljima bolesnika.
Trudimo se u cijelosti brinuti za osobu, nikada ne izgubiti iz vida dušu, um i tijelo, budimo vjerodostojni i dosljedni u riječima i djelima; ne dozvolimo govoriti, a ne činiti.
